i-scream.net

U jutarnjem listu vijest o najavi južnoameričkih predsjednika da razmišljaju o ujedinjenju južne amerike. Zanimljiva tema, pa reko, ajmo malo provocirat teoretičare slučajnosti. :)

Dakle vijest u uvodu kaže ovako:

Bolivijski predsjednik zatvorio je u subotu dvodnevni regionalni summit pozivom južnoameričkoj zajednici naroda da se ujedine po uzoru na Europsku uniju, prenosi agencija Reuters.

“Ne želimo da to traje kao s Europskom unijom - 50 godina. Nadam se da će trajati kraće. Tri, četiri, pet godina”, rekao je predsjednik Evo Morales obraćajući se sedmero od 12 predsjednika okupljenih u bolivijskome gradu Cochabamba.

Prije svega bih povukao paralelu između Huga Chaveza i Georga Busha. Po čemu se oni razlikuju, i koje su im sličnosti?

Političko usmjerenje i opredjeljenje

Bush je teški desničar i konzervativac.

Inače se desničari samopromoviraju domoljubljem, krščanstvom i takvim stvarima, i to pogotovo prije izbora. Istu stvar nam je uporno nabijao na nos i Tuđmanov hdz, neprestanim pojavljivanjem hadezeovih činovnika na misama, i to u prvim redovima (kasnije se ispostavilo da je smatrao da to šalje poruku narodu kako je on među nama, i sa nama). Desničarstvo se u većini slučajeva manifestira i autoidentifikacijom osobe s pripadnošću narodu. Ovo, po meni ne označava nužno realna uvjerenja osobe, nego prije nužan izgled za javnost koji je potreban da bi se osvojilo srca najčešće slabije obrazovanih glasača, te većim dijelom onih iz ruralnih sredina, te dijaspore (ne mislim samo na hrvatsku dijasporu).
Slijedom događanja posljednjih godina postala je popularna misao da je u sjedinjenim američkim državama pitanje domoljublja da li si desničar, konzervativac.

Chavez je teški ljevičar

Tako se barem priča. Chavez je u Venezueli od svojih birača percipiran na isti način kao i Bush u Americi, kao osoba koja će ih zaštititi od vanjskih prijetnji. Lijevo opredjeljenje je upravo suprotno od desno orjentirane amerike, pa mu još lakše prolazi sotoniziranje Busha, i vrištanje da ga amerikanci žele maknuti s vlasti, i kolonizirati Venezuelu. Nekako mu je uspjelo spojiti dva ne nužno vezana pojma. Svrgavanje s vlasti Chaveza i eksploatacija Venezuele. Lijevo orjentirana biračka masa se javlja najčešće u situacijama kada je ugrožena socijalna sigurnost biračkog tijela, tj. kad je narod gladan. U južnoj americi je narod dobrim dijelom gladan. Uz povijest kontintenta u kojoj su lijevo orjentirani pojedinci bili heroji (Che i ekipa, Bolivar) a desno orjentirani političari uglavnom korporativni psi koji su gazili narod i njihova prava, ne čudi me jedna izjava koju sam pročitao na nekom od blogova prije koji mjesec (ispričavam se na lošoj memoriji), da je u južnoj americi pitanje ljudskosti da li si ljevičar.

Naivnost biračkog tijela

Za busheve konzervativne birače nije previše bitno da je izbjegavao vojne obaveze za vrijeme rata u vijetnamu. Nije ih razuvjerilo njegove svetosti ni to što je poznato da je koristio (i vjerojatno i dalje koristi) teške droge, ni da je imao problema s alkoholom.

Prije par mjeseci sam razgovarao sa nekoliko Mormonki koje su iz amerike došle u (katoličku :) Hrvatsku propovjedati njihovu kršćansku religiju. Nisam u životu vidio ni čuo nikoga kome je mozak ispran više nego njima. Simpatične i dobronamjrne, rekle su da je njihova vjera apsolutno ispravna i nepogrešiva, da se protivi ubojstvu (jer tako piše u Bibliji). Unatoč tome, njihovi mladići bez problema idu ratovati u Irak, i glasaju za Busha.

Koliko su glasači često bolesno nelogični u svojim zaključcima jasno demonstrira i opozicija prema Hillary Clinton koju izražavaju američki kršćani, i koja će joj vjerojatno dosta škoditi u izbornoj kampanji. Ta opozicija je uzrokovana stavom da ona ne odražava kršćanske vrijednosti jer je oprostila svom mužu bračnu seksualnu nevjeru!?! (Lol)

Za Chavezove birače nije previše bitno to što im je standard upitno rastao za vrijeme njegove vlasti od 1998. godine do danas, te na kome mogu zahvaliti za taj rast. Postoje brojne indicije da Chavez nije ispunio mnoga svoja obećanja, posebno ona vezana za zemljišnu reformu i radnu snagu. Potaknuo je mnoge socijalne mjere koje bi trebale pružati pomoć siromašnima, no nigdje se ne spominje povećanje postotka i razine obrazovanja stanovništva, veće povećanje stope zaposlenosti, niti ikakve slične korjenite reforme koja se inače veže uz prosperitet neke nacije.
Ono što je očito i očigledno, a nekako prolazi neopaženo mnogim Chavezovim obožavateljima, je i činjenica da je velik dio ekonomskog napretka Venezuele u zadnjih desetak godina temeljen na rastu cijene nafte. Venezuela izvozi vrlo mnogo nafte, dobrim dijelom i Sjedinjenim Američkim Državama, te joj je enorman rast cijene nafte donio mnogo novca s kojim može raspolagati.

Bush je Chavezu najkorisniji “saveznik”

Jest, Chavez Busha naziva sotonom, totalno su suprotnih političkih uvjerenja i djelovanja, no ipak mu je vrlo koristan. Prije svega može plašiti narod Bushevom ratnom administracijom, i u tome može naći brojne primjere iz povijesti južne amerike koji to čine vjerodostonim prijetnjama. U tom procesu, mudro sebe predstavlja kao spasioca i zaštitnika Venezuele, i južne amerike od američkog kolonijalizma, te na tome kupi političke poene iz dana u dan.

Zahvaljujući Bushevoj invaziji Afganistana i Iraka, te prijetnjama Iranu, cijena nafte je drastično porasla u nekoliko godina, i Chavezu umnogome olakšala izradu državnog proračuna, i dijeljenje sitniša sirotinji.

Da nema te argumente u rukavu, Chavez bi bio pod dosta drugačijim pogledom javnosti, te bi bilo upitno kakva bi se Bolivarska revolucija mogla desiti u južnoj americi.
Meni se uglavnom čini da, da Chavez nema Busha, morao bi ga izmisliti.
:)

Bitna sličnost američke lijevice i desnice

Kolega Radikalni je već pisao na svom blogu o skoroj sjeverno američkoj uniji, a evo nekidan i lijevo orjentirani predsjednici južnoameričkih država zagovaraju američku uniju, samo južnu.

Uz europsku uniju, uskoro bi mogle postojati još 2 nove. Neke rastu na desno orjentiranim političkim snagama, neke na lijevo orjentiranim, ali obje se polako formiraju.

Netko će odmah povezati ovu usporedbu sa formiranjem jedne svjetske super-države. Moram priznati da se i sam pitam. Način na koji se narod uvjerava u prihvaćanje stvari koje mu nisu u interesu je vrlo indikativan.

Ako koga zanima koji indikator smjera i načina kretanja sjevernoameričkog ujedinjenja, naišao sam na tekst koji kaže da nobelovac i bivši dopredsjednik svjetske banke Joseph Stiglitz najavljuje skori kolaps globalnog gospodarstva te da će isti biti iskorišten u SAD-u kao argument za sjevernoameričku valutu i državu, te na tekst o konstantnom padu dolara i američkog gospodarstva sa sličnim zaključkom.

Sa svim tim u vidu, može se svašta zaključiti, ali ja nemam namjeru to raditi za ikoga.

P.S. (napomena u vezi nekih prethodnih komentara na ovom blogu)
Ovaj put neću napisati da su sve ovo što pišem možda gluposti, jer bi očito određeni pojedinci to krivo shvatili.
Dakle, primjetio sam da ima ljudi koji su pročitali moj nedavni post (Roosevelt i iskrivljena povijest), i zaključili da ja sam mislim da pišem gluposti. E pa, gospodo, okanite se takve primitivne logike. To što dopuštam kritiku i prihvaćam raspravu oko svojih stavova ne znači da ih smatram manjkavima, nego ih jednostavno ne smatram dogmatskima. Jedino zahvaljujući takvom stavu moj intelekt mi dopušta da stojim iza svojih tekstova.

U tom tekstu sam eksplicitno sam naglasio da je moja motivacija za taj tekst ponuditi ljudima slobodna uma pogled na modernu povijest koji je utemeljen na identičnim činjenicama kao i javnopriznati stavovi, ali generira sasvim oprečne zaključke. Ništa što sam naveo u tom tekstu nije izmišljeno niti neutemeljeno, od američkog preferiranja Njemačke strane prije uključenja u sukob, provociranja Japana, koncetracijskih logora za njemce i japance po americi, preko savezničkog bombardiranja te bankarskog sponzoriranja nacista…
To su većinom poznate povijesne činjenice koje se samo ne potenciraju po medijima i u povjesnim čitankama, ali ih uglavnom nije teško provjeriti. Upravo to bih toplo preporučio.