i-scream.net

Nekoliko raznih izvora informacija u zadnje vrijeme mi je donijelo u moju malu stvarnost vrlo preciznu informaciju o tome kako se dobivaju izbori. Bolje rečeno, kako se iskorištava poznavanje emocionalnih sklonosti birača.

Psihoanaliza

Prvi slučaj bio je fenomenalan, ponavljam, fenomenalan dokumentarac BBC-a - serijal od 4 nastavka,
“The century of the self“.

U 4 epizode, kroz povijest jedne obitelji koja je neopisivo mnogo utjecala na današnje lice svijeta (obitelj Freud) opisuje se kako je u biti ovaj svijet postao ovakav. Većina činjenica i objašnjenja ponuđenih u dokumentarcu odnose se na povijest korištenja psihoanalize u razne svrhe. Nas se trenutno najviše tiču slučajevi u kojima je iskorištena

• da bi povećala prodaju korporacija
• da bi omogućila izbornu pobjedu suprotno svim predviđanjima
• kao izgovor za preuzimanje vlasti u ime naroda, neovisno od volje naroda
  (ovdje je doslovno iskorištena, iliti abused)

Jedan fantastičan primjer efikasnosti psihoanalize je slučaj prodajnih rezultata jedne moderne i odlično dizajnirane kuhinje u americi početkom stoljeća. Sve žene koje su anketari proizvođača pitali za mišljenje o toj kuhinji bile su oduševljene i tvrdile da bi ju kupile, no kad je došao mak na konac, ipak ju nisu kupovale. Prodaja je, naime, bila katastrofalna.
Psihoanalisti su ipak ponudili rješenje, i to u obliku jajeta. Problem je po njima bio u tome da su se žene osjećale krivima ako bi kupile tu kuhinju, jer ona služi samo njima, i podsvjesno su kupovinu te kuhinje smatrale vrlo sebičnim činom. Kada su na sugestiju psihoanalitičara počeli prikazivati reklame u kojima su žene razbijale jaja u toj novoj kuhinji, prodajni rezultati su doslovno eksplodiralu.

Razlog? Jaje je bilo podsvjesna sugestija ženama da i one korištenjem te kuhinje doprinose mužu tj. obitelji. Ne moram naglašavati koliko je cijela priča bitna za razumijevanje modernog potrošačkog društva. No, ima još.

“Kako lijevo postane desno a desno lijevo”, iliti kolko para?

Još jedna namjena kojoj je poslužila psihoanaliza je predviđanje rezultata izbora. Philip Gould, jedan je od sukreatora pojma “new labour“. Kroz svoje psihoanalitičke focus grupe, Gould je znao da će Laburisti izgubiti izbore 1987. unatoč predizbornim anketama i općem javnom mišljenju da će ih dobiti bez problema. Znao je to, jer je shvatio da će ljudi vođeni čistim primitivnim motivima vlastitog materijalnog interesa dati glas konzervativcima, ali ih je sramota to priznati anketarima. :) Kužš.
Nakon što nije uspio uvjeriti niti novi vrh stranke u promjenu pristupa i retorike, otišao je u SAD napraviti Bill Clinton-a novim predsjednikom.

Način na koji je Clinton, sa stajališta psihoanalize dobio izbore je identičan onome kako su to poslije napokon izveli i laburisti, sa Tony Blair-om na čelu. Radi se jednostavno o poentiranju na egoističnosti birača. Dobar dio biračke mase je glasao neovisno o svojem ideološkom uvjerenju, niti političkoj opciji kojoj se teoretski priklanja, nego za onoga tko je ponavljao: “Nećete morati plaćati za druge!“. Ljudi nisu htjeli plaćati poreze koji se koriste za dobrobit drugih, nego samo one koji koriste njima. It’s that simple. Nije uopće bitno što to znači da će i njihova djeca imati puno manju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, kao i oni sami kad ostare, bitno je da slučajno ne izdvajaju novce za nekog drugoga.

Nisam siguran da li ste primjetili, ali upravo ovu frazu koja cilja sebičnost, Nicolas Sarkozy koristi da bi dobio izbore u francuskoj ove nedjelje. Francuska je inače dosta drugačija zemlja od SAD-a, kao što svi znamo, i doista po nekakvim artikuliranim političkim stavovima dosadašnjih političkih vođa i samog naroda, suprotne orjentacije od SAD-a po većini pitanja. Ono što je zanimljivo jest da Sarkozy trenutno ima dobru prednost pred svojom suparnicom unatoč tome što se izdaje kao ljubitelj amerike, američkog ekonomskog sustava (neoliberalna sranja i to :). Usput je često kritiziran zbog napadanja neovisnog sudstva, pljuvanja po imigrantima, ponižavanja i maltretiranja djece imigranata i imigranata samih iako je i sam dijete imigranta. Korištenja pretjeranog policijskog nasilja itd.

“Domaće je najbolje”, iliti isto sranje drugo pakovanje

Nažalost, ljudi ne mogu isprogramirati svog idealnog kandidata, pa da onda kandidat koji najbolje paše njihov glas i dobije. Ljudi glasaju na osnovu primitivnih emocija. Nebrojeno puta sam se naslušao priča da ljudi oko mene recimo Radimira Čačića smatraju neprihvatljivim, a na moje inzistiranje na argumentima priznaju da ne znaju ništa o njemu osim da je njima bahat. Argumenti im nisu trebali, dovoljan je neki “njihov osjećaj”. Sanader je s druge strane još bahatiji, iako se suspreže koliko god je debel i visok. Sve i da mu izleti još i više nego što jest, njegovi birači ne bi mu zamjerili jer je on predstavnik velike desne opcije i zahvaljujući tome ga smatraju odlučnim umjesto bahatim kretenom. Čačić nije te sreće, jer ga se smatra nekakvim predstavnikom centra, poduzetništva (iako bi se ovo dalo osporiti :), i u biti pripadnikom male skupine ljudi koja se bori za vlast (HNS). Iako je možda ta skupina 10x sposobnija i bolja opcija od HDZ-a (recimo ja vjerujem da jest), oni nisu percipirani kao dio naroda, niti da predstavljaju volju dijela naroda, stoga se u njihovim glavama Čačić samo bahati…

Dakle, da dođem do neke poante, emocije i podsvijest su jedina bitna stvar u cijeloj izbornoj priči. Zato nemamo nikakve šanse uvjeriti stare ljude da to što je HDZ bio na vlasti za vrijeme zadnjeg rata ne znači da su oni sami napravili hrvatsku državu, i da im ne treba pokloniti pretplatu na doživotne glasove. Osobno svoju baku obožavam, ali sam uvjeren da ona nikad neće dati glas onim komunjarama, koliko god ju HDZ pokrao zadnjih desetljeća, jer je u mladosti propatila puno zbog komunjara. Neizbrisive emocije iz mladosti.

“Staro i mlado, i živo i mrtvo, svi svi svi…”, iliti “u Bosni se glasa za?”

Isto tako, Hrvati u Bosni i Hercegovini ne glasaju za HDZ zato što ih vole, ili što ih smatraju najboljim izborom, nego su emocionalno kondicionirani. U ratu su shvatili da više nema jugoslavije i da su osuđeni živjeti sami za sebe (bar još neko vrijeme), te se više ne mogu sve i da žele izdavati za Jugoslovene, nego moraju biti samo “Hrvati”. Tim više to žele jer im to svi hrvatski “Hrvati” osporavaju. Nazivaju ih Hercegovcima i Bosancima, a ne “Hrvatima iz Bosne”. Sasvim je logično da se žele dokazivati da su “Hrvatine”. Iz tog razloga im je emocionalno neprihvatljivo glasati za lijevičare, koji su u njihovim očima samo nasljednici starih komunista (iako ima više komunista u HDZ-u), nego moraju glasati za one koji su stvorili hrvatsku državu, i za koje svaki pravi hrvat i katolik glasa. Mislim da jednostavnije od toga ne može biti.

“Rugala se sova sjenici”, iliti predefinirani izborni profili

Gledajući nedavno emisiju Silvije Luks, pod nazivom “Silvija Luks - velika faca, i ostale velike face Francuske politike”, nisam se mogao prestati smijati. Žena “fakat” nije normalna. Sjećam jedne od uvodnih scena, s nekim je bila u vlaku ili tako nešto, i kamera je malo snimala Jacques Chirac-a čini mi se, a onda apsolutno nevezano, kamerman je okrenuo kameru za 180 stupnjeva i prikazao “Silviju Luks”. Ne, nije ništa govorila, Jacques je govorio u tim trenucima :). Ostatak emisije bio je u istom tonu, sramotan ali smiješan. Valjda je zaboravila staviti nam subtitlove u kojima se sugestira da je ona trebala biti veleposlanica u Parizu, a ne Mirko Galić, jer si je tako dobra sa visokim političarima i elokventno priča francuski, zamislite. Lol. Ma baš me nasmijala. Za jednu stvar joj treba skinuti kapu, stvarno si je dobra sa svima njima, i to dokazuje da im nije postavila niti jedno neugodno iliti pravo pitanje.
No, dosta o Silviji, preuzet će ne samo tu emisiju nego i moj članak. :)

Dakle u njenoj emisiji su (nadam se namjerno) odlično profilirani glavni kandidati ovogodišnjih francuskih predsjedničkih izbora, Segolene Royal i već opisani Nicolas Sarkozy. No ono što je meni bilo zapanjujuće jesu ostali, marginalni kandidati (trenutno zanemarujući teškog desničara, ekstremista i totalnog imbecilaLe Pena i mlaku vodu - Bayrou-a). Oni su redom svi teški ljevičari, neki totalni ekstremisti. Baš po mom ukusu, jel. :)
Problem u cijeloj toj situaciji jest, u mojoj percepciji, što velik broj umjerenih i ekstremnih ljevičara kandidata znači da ljevu struju zapravo nitko pošteno ne zastupa u Francuskoj. Ono što je najgore, nitko od tih kandidata nema šanse na izborima, iako zastupaju opcije koje mnogi francuzi u biti žele podržati. Problem je u tome što kao i u gotovo svim “demokratskim” izborima modernog svijeta, narodu ne treba sto opcija za odabir, nego samo dvije, i to su redom uvijek identične opcije.

“Ko jaje jajetu”, iliti “Ko jaje jajetu”

Segolene Royal = Ivica Račan. Dok sam ju slušao kako govori, prošli su me trnci, i mislio sam da sanjam Ivicu Račana.
Ne nužno po svim političkim stavovima, ali otprilike pašu, socijalisti su oboje (bili). Na provokacije svojih protivnika odgovarali su vrlo mirno i staloženo, bez panike i uzrujavanja trudeći se biti dostojanstveni i ne pristajući spuštati se na primitivnu razinu komunikacije koju koriste njihovi protivnici. Razina komunikacije koju koriste odaje obrazovane i razumne ljude. Sama činjenica da je protukandidat primitivan u komunikaciji i očito nekulturna seljačina njihovim biračima podsvjesno nameće i imponira nužnost odabira ove političke opcije kako bi se izbjeglo trpljenje kreveljenja onih drugih, što bi teško sjelo (i sjeda) njihovom Egu, Super Egu, pa čak i Idu. U ovu skupinu se uglavnom ubrajam i ja, i mislim da je iz ovih paragrafa očito koliko me iritira da je premijer zemlje kojoj ja plaćam nemale poreze i koja me svako malo globi i ugnjetava ovakva primitivna debilčina. :))

Nicolas Sarkozy = Ivo Sanader. Koriste vrijeđanje kao svoju verziju argumentacije. Često lažu dok vrijeđaju, pretjeruju i rastežu činjenice kako ne bi ispali lažovi. Vjerojatno su i obojica “skriveni homoseksualci”.
Obojica su dakle ekstremno autokratni i bahati, i obojici polazi od ruke kod dobrog dijela birača to podvaliti pod “odlučnost”!!! Čak i u samoj emisiji gospođe Silvije, dobar dio upitanih birača uopće nije spominjao program i politiku kao razlog za odabir ovih kandidata nego samo to da im izgledaju i čine se odlučno i sposobno. To su, usudio bih se reći uglavnom birači koji nisu previše obrazovani, i dive se podsvjesno svojim političkim odabranicima, nesvjesni da su ovi teške seljačine. Gledaju ih kao uzor, često iz čistog podsvjesnog kompleksa.

Nastranu sposobnosti obje vrste kandidata. Oni u biti ne dobivaju glasove programom nego karakterom. Jebote, kakvi prokleti izbori i demokracija… Ovaj zadnji dio zorno ilustrira moć emocija u izbornom opredjeljivanju birača, a ja molim moje čitatelje da se slučajno ne uvrijede mojim vrijeđanjem Ive Sanadera i Nicolasa Sarkozya, mislim da je poslužilo svojevrsnoj poanti, i da me ne shvate krivo, nemam ništa protiv da drugi ljudi imaju različito mišljenje od moga, niti to mišljenje smatram išta manje vrijednim.

U sličan kalup uglavnom možemo potrpati i neke dosadašnje američke predsjedničke izbore.
Clinton vs. Bush.
Gore vs. Bush.
Kerry vs. Bush.
(U jebote, koja dinastija :).

“Mislim, dakle ne osjećam”, iliti kako se boriti protiv odlučivanja emocijama?

Meni osobno, najjači poticaj razvoju vlastite svijesti, intelekta i znanja bio je kad sam počeo kontrolirati svoje emocije, trudio se biti svjestan i primjećivati kada iz mene progovaraju neki kondicionirani stavovi, a kad ih stvarno svojim Egom donosim. Tim načinom rasuđivanja sam došao do zaključka da apsolutno ne priznam nikakve idole u životu. Iako mi je Ernesto de la Serna dugo vremena imponirao, i totalno se poistovjećujem sa njegovim stavovima, razmišljanjima i motivima za političko/gerilsko djelovanje, mnoga njegova djela su mi neprihvatljiva. Da se vodim samo emocijama, imao bih istetoviranu njegovu facu na čelu… :)

Isto tako Titu ne priznam kao idola ni ništa slično, iako ga smatram vjerojatno najvećim političarem koji je ikada vladao ovim prostorima (a dijelom i svjetom), jer znam da je odgovoran za smrt brojnih nedužnih ljudi. Jednostavno sam emocionalno hladan pri usporedbi i stoga nemam potrebu za opredjeljivanjem pro/contra.

Moram ipak priznati da to svjesno odlučivanje i promatranje sebe još uvijek zahtjeva ekstremnu disciplinu u svakoj situaciji u kojoj raspravljam ili razmišljam o političkom aktivizmu.

Priznam samo poneke velike učitelje, poput Isusa, Muhameda i Bude. Primjetite da su Isusa njegovi apostoli (učenici) zvali i smatrali učiteljem (više od toga nije bilo a nije ni danas potrebno za razumijevanje i prihvaćanje njegovog nauka). I opet se tu ne uključujem previše emocionalno, te se više ne smatram niti katolikom, a nedajBože domoljubom. Zahvaljujući svom dragom cimeru i prijatelju, domoljuba od mene nikad više nema. Ne zanima me što Ivaniševići, Ljubičići i slični dobivaju turnire i neke kupove, jer skupljaju milijune dolara svojim tenisom i uglavnom ne plaćaju porez toj državi čiji dres nekad nose i kojim se hrvati zanose. Nismo nikakav poseban narod. Nismo ništa bolji ni od Slovenaca ni od Srba. Domoljublje/rodoljublje je uzrok nacionalizma i uglavnom genocida.

Više imam zajedničkoga sa jednim uvjetno rečeno lijevo orjentiranim mladim francuzom koji će idućih par godina gubit živce svaki put kad si vidi novog predsjednika, nego sa nekim tko je glasao za HDZ na našim posljednjim izborima.

Zaključak

Dooobro razmislite zašto mislite glasati. Da li se možete voljno prisiliti da date glas onoj drugoj opciji od planirane, čisto iz eksperimenta? Ako ne možete, onda cijela priča stoji, i uopće nemate kontrolu nad vlastitim ponašanjem, nego to ima vaš ID i Super ego, te oni inicirani i upućeni pojedinci koji njime manipuliraju, poput gospodina Gould-a ili obitelji Freud.

P.S. Nema slika u ovom članku, kako se moja cijenjena (i sve veća :) publika ne bi odveć živcirala slikama prezrenih političkih i pozadinskih aktera… :)